|
Pravni lijekovi su vrsta pravnih sredstava kojima stranke i druga ovlašćena lica u krivičnom postupku pobijaju odluku suda o krivičnoj stvari koju smatraju nepravičnom ili nezakonitom, tražeći od suda pravnog lijeka da je izmijeni ili ukine.1 Pravni lijekovi (legal remedies, Rechtsmittel, remedia iuris) su procesne radnje subjekata u krivičnom postipku kojima se pobija sudska odluka s ciljem da se ukine ili izmijeni donošenjem nove sudske odluke.2 Pravni lijek je materijalizovani izraz nezadovoljstva određenom sudskom odlukom u obliku zakonskog pravnog sredstva. Pojedini autori definišu pravne lijekove „kao sredstva čiji je cilj otklanjanje pogrešnih sudskih odluka"4 ili „kao sredstva za pobijanje presuda". Za razliku od ostalih pravnih sredstava koja stoje na raspolaganju strankama i drugim uč esnicima radi ostvarivanja njihovih prava i interesa u krivičnom postupku (zahtjevi, prigovori, prijedlozi, molbe, pritužbe i sl.), pravni lijekovi su upravljeni protiv odluka suda. Pravnim lijekom pobija se odluka suda, dakle dokazuje njena nepravilnost ili nezakonitost i po tom osnovu od neposredno višeg nadležnog suda traži preinačenj e ili ukidanj e te odluke. Smatra se, naime, da ispitivanje jedne krivične stvari u dvije sudske instance pruža dovoljno jemstvo za pravilnost i zakonitost postupka, a takođe i za potpunu zaštitu prava i interesa stranaka u postupku. Značenje pravnih lijekova ogleda se i u pospješivanju efikasnijeg i kvalitetnijeg rada i postupanja sudskih organa, čime se bitno pridonosi sveukupnoj afirmaciji pravosuđa. U svakom slučaju, pravni lijek je moguć samo pod uslovom da je donijeta odluka u prethodnom stepenu i da ne postoji mogućnost da drugostepeni sud donese odluku umjesto prvostepenog.
|
Kada se završi postupak u prvom stepenu, suđenje u daljim stepenima sulovljeno je upotrebom pravnih lijekova. Postojanje postupka pravnih lijekova, zavisi od volje lica ovlaš ćenih na njihovo podnošenje, s tim da ta lica određuju i obim i predmet odlučivanja, sem nekih izuzetaka (čl. 308 i 309).
Opravdanje upotrebe pravnih lijekova sadržano je i u izvjesnosti donošenja pravilnije odluke u postupku pravnog lijeka, koja se ogleda u više važnih činjenica izjavom pravnog lijeka krivični se predmet iznosi pred višu instancu u kojoj su sudije s većim znanjem i iskustvom i boljim objektivnim uslovima rada; pravilnost donesene odluke podvrgava se ocj eni dvaju različ itih foruma; drugostepeni sud je kvalitativno bolji; druge sudije ponovo ispitujuistu stvar, što znači da se odluka formira kroz više ispitivanja raznih lica; postoji mogućnost iznošenja novih činjenica i novih dokaza i sl. Opravdanje upotrebe pravnih lijekova nalazi se, prije svega, u potrebi što potpunijeg ostvarivanja osnovnog zadatka krivičnog postupka koji se sastoji u omoguć avanju da se svaka krivi čna stvar riješi zakonito i da se donese pravilna i pravedna odluka. Ustanova pravnog lijeka motivisana je nastojanjima da svaka krivična stvar bude zakonito riješena, odnosno da se stvore procesne mogućnosti odlučivanja i dovođenja do pravilne i zakonite odluke. To se, međutim, ne može uvijek postići u postupku pred prvostepenim sudom, i to kako u pogledu utvrđivanja č injenica, tako i u pogledu primjene zakona na utvrđeno činjenično stanje. Greške su moguće bilo zbog propuštanja i nezakonitosti radnji samih stranaka, a tako i drugih učesnika u krivičnom postupku. Nezakonite i nepravilne odluke nastaju i zbog nesposobncsti i nezakonitog rada samih sudija, ali i zbog preopterećenosti sudija velikim brojem drugih predmeta. Bolja odluka drugostepenog suda očekuje se i zbog toga što je sporni predmet izložen ocjeni dvije instance, pa zato druge sudije ponovo ispituju istu stvar, a postoji i mogu ćnost iznošenja novih činjenica i dokaza. Uz ovo, pravni lijekovi značajno doprinose ujednačavanju i pravilnijem shvatanju pojedinih istituta materijalnog i krivičnog procesnog prava. S tim u vezi, međunarodnopravna jemstva prava na žalbu predviđena su u članu 2 stav 3 tačka a) MPGPP i članu 2 stav 1 Protokola 7 uz EKLJP. Isto tako, pravo na žalbu je neodvojivo od prava na pravično suđenje iz člana 6 EKLJP. Na osnovu tih konvencijskih i ustavnih normi, svi procesni zakoni - krivični, parnični, upravni i drugi - neizostavno sadrže i odredbe o pravnim lijekovima, posebno o pravu na žalbu protiv prvostepenih odluka.
U članu 13 EKLJP utvrđeno je da svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđena u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i kada su povredu ovih prava i sloboda izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu. Evropski sud za ljudska prava je odredio da se zaštita pružena članom 13 treba protezati na svačiji sporni zahtjev da su njegova prava i slobode prema EKLJP povrijeđeni.
|
Taj sud i Komisija za ljudska prava su dopustili široku slobodu ocjene države u određenju šta je „djelotvornost": lijek mora biti djelotvoran u praksi kao i u zakonu, pcsebno u smislu da
njegovo provođenje ne smije biti neopravdano ometano radnjama ili propustima nadležnih organa tužene države. Evropski sud je utvrdio da pojam „pravni lijek" može stvarno sadržavati „grupu pravnih lijekova" i pojasnio da pravni lijek može biti „podvrgnut izvornim
ograničenjima okolnosti." Kada pojedinac ima sporan zahtjev da je žrtva kršenja prava navedenih u EKLJP, on treba imati pravni liejk pred domaćim organom, i to kako da bi se odlu čilo o njegovom zahtjevu, tako i zato da bi se, ako je to potrebno, omogućila žalba14 I dosadašnji Dom za ljudska prava za BiH je zauzeo stav da pravni lijekovi koji su dostupni podnosiocu, moraju biti dovoljno sigurni ne samo u teoriji nego i u praksi, a ako nije tako, nedostajaće im neophodne dostupnosti i efikasnosti.15
Pravo na žalbu protiv sudskih krivičnih presuda nije samo ustavno i zakonsko pravo čovjeka i građanina već je i osnovno ljudsko pravo koje kao takvo predviđa i jamči i član 13 EKLJP, te posebno član 2 Protokola 7 uz tu konvenciju.16 Ustavni sud BiH, kao i Evropski sud za ljudska prava, nalaze da nije potrebno iscrpiti domaće pravne lijekove ukoliko se pokažu neefikasnim. Na primjer, ukoliko bi se pokazalo da je apelant podnio određeni zahtjev vrhovnom sudu entiteta na vrijeme, ali da je vrhovni sud neopravdano ili proizvoljno odbio odlučiti o tom pitanju, to bi, samo po sebi, predstavljalo povredu apelantovog prava na pravično suđenje, saglasno članu 6 stav 1 EKLJP, i njegovog prava na efikasan pravni lijek iz člana 13 EKLJP. U takvom je sluč aju dovoljno da apelant iznese uvjerljiv dokaz da je jedno od njegovih prava povrijeđeno, kako bi imao pravo na efikasan pravni lijek kojim se može odlučiti u meritumu. Ustavni sud BiH nije u ovom pogledu nalazio da su sudovi obavezni direktno primjenjivati član 6 EKLJP, tako što će, između ostalog, omoguć iti pristup sudu i u slučaju da zakonodavstvo to ne predviđa.
Obim člana 2 Protokola 7 uz EKLJP je, u osnovi, određen konceptima „krivično djelo" i „sud", te riječima „osuda ili kazna". Značenje riječi „krivično djelo" tijesno je povezano za koncept „krivične optužbe" iz člana 6 EKLJP. Zato je ispravno tvrditi da se član 2 Protokola 7 uz EKLJP, takođe, odnosi na disciplinske i administrativne kazne koje potpadaju pod obim člana 6 EKLJP. Međutim, član 2 Protokola 7 uz EKLJP ne može da se primijeni na preventivne mjere, naloge za deportaciju i odluke koje se odnose na protjerivanje, ukoliko one ne sadrže elemente krivičnog zakona. Član 2 Protokola 7 uz EKLJP pretpostavlja postojanje „osude ili kazne", s tim da ove pojmove treba tumačiti autonomno. Shodno tome, član 2 Protokola 7 uz EKLJP ne može da se primjenjuje ukoliko lice nije osuđeno i kažnjeno zbog nedostatka dokaza ili krivice.
Evropski sud za ljudska prava smatra da pravilo iscrpljivanja efektivnih pravnih lijekova ne mora neophodno da zahtijeva sudsku presudu. U skladu sa praksom Evropskog
suda za ljudska prava, Ustavni sud BiH je tumačio član VI/3.b) Ustava BiH tako da, naprimjer, prihvata prijave u
|
je do sada izuzetno intervenisao unekoliko slučajeva, i to saglasno praksi Evropskog suda vezanoj za tumačenje „razumnog roka" (propisanog članom 6 stav 1 EKLJP). Naime, između više elemenata koji čine sadržaj onoga što Evropski sud naziva „poštenim provođenjem pravde" (the proper administration of justice), kao vrlo važan ističe se element razumnog roka, koji bi zahvaljujući EKLJP i praksi Evropskog suda trebalo postati pravnim standardom u svim zemljama potpisnicama EKLJP, uključujući i BiH.
|
|
|
|
