|
1. LICNOST MALOLJETNIKA
Karakteristike ličnosti i ponašanje maloljetnika
Pojam „dijete" definisan je u clanu 1. Konvencije o pravima djeteta koji glasi: „U ovoj Konvenciji dijete znaci svako ljudsko biće mlađe od 18 godina, osim ako se po zakonu koji se primjenjuje na dijete punoljetnost ne stice ranije."
U izucavanju karakteristika licnosti i ponašanja djece i maloljetnika treba imati na umu da se radi o osobama koje su u fizickom, psihickom i društvenom razvoju, te da maloljetnici nisu "ljudi u malom". Posmatrajući vremenski tok ova tri segmenta razvoja licnosti, može se uopšteno istaći da najprije završava fizicki razvoj, slijedi ga psihicki, dok socijalni razvoj može biti najsporiji. Ovaj se životni period u sociološkom smislu definiše kao stadij u kojem covjek više nije u ulozi djeteta, a još nema potpuno ni ulogu odraslog covjeka. Mladi su u prelaznom stadiju iz socijalnog položaja djeteta u socijalni položaj odrasloga. To je period velikih i znacajnih tenzija u kojem se napušta djetinjstvo, da bi se stekla zrelost i nov socijalni položaj.
Odrastanje je vrlo dinamican proces. Mladost je period života u kojem se pojedinac suocava s razlicitim problemima i zadacima koji se pred njega postavljaju. To je ujedno i najintenzivniji kognitivni i emotivni period koji je obilježen sticanjem znanja i usvajanjem razlicitih navika, sudova, vrijednosti, stavova.
„Naucna saznanja o razvoju ljudske licnosti ukazuju da se taj razvoj, iako kontinuelan, odvija kroz određene stadijume koje karakterišu odgovarajuća biopsihicka i socijalna svojstva licnosti. Maloletstvo je jedan od tih stadijuma, specifican po mnogo cemu u odnosu na kasnije starosno doba. To doba, inace poznato kao period puberteta ili adolescencije, ima niz posebnih biopsiholoških i socijalnih karakteristika. U biološkom smislu maloletstvo je period naglog telesnog razvoja licnosti, što se odražava i na nacin ponašanja maloletnika, izražen pretežno u tromosti, osećanju umora i usporenim reakcijama na spoljne događaje. U tom periodu dolaze do jaceg izražaja i fiziološke promene, praćene sa prvim osećanjima polnog nagona odnosno sa prvim polnim kontaktima. Za ocenu intelektualnih i voluntaristickih sposobnosti maloletnika najznacajniji su, međutim, psihološki procesi koji se javljaju u stadijumu puberteta. Dok anatomski i fiziološki razvoj imaju određeni kontinuitet, psihološke promene su nagle i burne, i one upravo dovode do onog stanja koje se naziva „kriznim periodom" u razvoju licnosti."
|
jedanaestom godinom života, pretpubertetska faza proteže se od jedanaeste do trinaeste godine kod djevojcica, a od dvanaeste do cetrnaeste godine kod djecaka. Pubertet kod djevojaka traje od trinaeste do šesnaeste, a kod djecaka od cetrnaeste do osamnaeste godine života. No time
|
je završeno samo biološko sazrijevanje. Stoga je neophodno voditi računa o svim aspektima razvoja mladog čovjeka u određenom društvenom kontekstu.
Maloljetnici nisu biološki, socijalno i psihološki zrele osobe. To je doba brzih i snažnih bioloških i psiholoških promjena, a povezano je i s vremenom mijenjanja društvenog statusa u porodici, školi i društvu uopšte. U ovom periodu fizička snaga dostiže svoj vrhunac. Upravo zbog višeznačno neizgrađene ličnosti maloljetnici su posebno podložni raznovrsnim uticajima koji mogu razvoj i ponašanje usmjeriti u asocijalnom i antisocijalnom smjeru.
„Prelazak iz djetinjstva u mladalaštvo, ili pretvaranje djeteta u odraslu osobu, praćeno je brojnim promjenama u svim aspektima razvoja. Tjelesnim promjenama dječije tijelo se počinje pretvarati u tijelo odrasla čovjeka, na kognitivnom polju mladi čovjek počinje logički razmišljati, a u socio-emocionalnom razvoju se, također, dešavaju značajne promjene: mladi se počinju prema roditeljima odnositi s većom nezavisnošću, prema prijateljima s većom bliskošću, prema društvu s većim angažiranjem, a prema sebi samima sa novim razumijevanjem i spoznajom. Socio-emocionalni razvoj pomaže mladima da na kraju dostignu zrelost i status odrasla čovjeka. Brojni aspekti socijalno- emocionalnog razvoja mogu se najbolje sažeti i razumjeti u tinejdžerskim pitanjima koja oni sebi postavljaju u smislu traženja identiteta u obliku: „Ko sam ja?" ili „Šta ću biti?"
Faktori koji utiču na formiranje ličnosti
Socijalizacija je proces učenja tokom kojeg usvajamo norme i pravila svoje kulture, te postajemo sposobni da učestvujemo u društvenim odnosima. Doslovno taj pojam znači „učiniti društvenim". Socijalizacijom se društvene vrijednosti, norme i obrasci ponašanja prenose s jedne generacije na drugu i usvajaju, da bi postale sastavni dio ličnosti.
S obzirom da kroz proces socijalizacije postajemo društvena bića, ne čudi da se već vjekovima postavlja pitanje je li čovjek proizvod okoline ili nasljeđa. Rasprava o ovom pitanju je započela u okrilju filozofije i poznata je kao razlika između empirizma (lat. empiria - iskustvo) i nativizma (lat. natus - rođen). Još u 17. vijeku filozof Džon Lok je tvrdio da je svaki čovjek kad se rodi „prazna ploča" (tabula rasa) na koje iskustvo ostavlja tragove i tako formira čovjekovu ličnost. Nasuprot tome mnogi stručnjaci, uglavnom prirodoslovci, tvrdili su da je čovjek ono što mu je određeno nasljeđem. Ova rasprava je nastavljena u 20. vijeku i u nju su se uključili psiholozi, sociolozi, kriminolozi i pedagozi.
Danas se smatra da je pitanje: „Je li čovjek proizvod okoline ili nasljeđa?" - pogrešno pitanje. Primjerenije je pitati: Kolika je uloga nasljeđa, a kolika okoline? Nesumnjivo je da pri formiranju čovjeka učestvuju i nasljeđe i okolina, ali je još uvijek teško odrediti u kojoj mjeri kod pojedinih karakteristika ličnosti i ponašanja učestvuje jedan ili drugi faktor. Ipak, možemo tvrditi da npr. na formiranje stavova veći uticaj ima okolina, dok na temperament više utiče nasljeđe. Međutim, postoji cijeli niz socijalnih ponašanja kao što je npr. agresivno ponašanje, prosocijalno ponašanje, delinkventno
|
ponašanje ili prilagođavanje u školi kod kojih se ne može pouzdano tvrditi koliki je uticaj nasljeđa, a koliki okoline.
Socijalizacija započinje rođenjem. Trenutkom rođenja dobijamo narukvicu s brojem da nas u bolnici ne bi zamijenili, dobijamo plavu ili ružičastu odjeću, u zavisnosti od toga jesmo li rođeni kao dječaci ili djevojčice. Već samim tim činom započinje proces učenja naših uloga u društvu, učenja društvenih normi. Na primjer, očito je da, u najvećem broju slučajeva, različit odgoj imaju dječaci, a različit djevojčice. Kod dječaka se potiče agresivnost i smatra se prirodnim da im se kupuju igračke koje to simboliziraju: pištolje, figure malih ratnika, lopte. Kod djevojčica je drukčije, kod njih se potiče oponašanje stereotipa žene i majke: kupuju im se lutke, male kuhinjice za igru. Ne osjećaju se svi u takvim ulogama dobro i komotno: neke djevojčice bi rado igrale fudbal, a nekim dječacima teško pada uputa da „muškarci ne plaču". Međutim, društvo obično uspijeva nametnuti takve obrasce ponašanja. Istina je da vaspitanje predstavlja težak zadatak, ali je tačno i to da u velikoj većini slučajeva društvo uspješno socijalizira osobu. Psiholozi često upućuju i na to da su u izgradnji osobina ličnosti prve godine iskustva vrlo važne.
Prve godine života, otprilike do pete godine, ključne su za razvoj ličnosti, emocionalne reakcije i opšte društveno ponašanje djeteta, jer ta iskustva predodređuju kasnije djetinjstvo i odraslo doba. Ali u društvenom smislu, razvoj se u velikoj mjeri nastavlja i nakon prvih godina, pa se najdramatičnije promjene događaju u srednjoj i kasnijoj adolescenciji. Događa se prelazak iz djetinjstva u adolescenciju, a srž tog procesa je potraga za identitetom.
Sa stanovišta društva, socijalizacija je proces kojim se s generacije na generaciju prenose društvena pravila i vrijednosti, proces kojim se obezbjeđuje stabilno i skladno funkcionisanje društva. Pojedinci takva pravila i vrijednosti moraju usvojiti kao svoja vlastita, ne samo da bi bili stabilne i cjelovite ličnosti, već i radi toga da bi svoje društvene zadatke i uloge lakše obavljali. Zajednička pravila i norme ne trebaju samo zato da razumijemo što drugi od nas žele i zahtijevaju, nego i radi toga da u našim društvenim ulogama ostvarimo smirenje i unutrašnju saglasnost sa spoljašnjim zahtjevima. Kada se prilagodimo i naviknemo na takvo ponašanje, naša društvena okolina će nas nagraditi odobravanjem, pažnjom i priznanjem.
„Proces socijalizacije je jedan od ključnih procesa u životu svakog čovjeka - žene i muškarca. To je stalan, nikada dovršen, proces. Ne može ga se poistovjetiti s odgojem pojedinca. Odgoj je mikro proces, dok je proces socijalizacije makro proces. Socijalizaciju možemo odrediti kao način na koji učimo postati članom zajednice, grupe i društva. Razlikujemo tri nivoa socijalizacijskog procesa: primarnu, sekundarnu i tercijarnu socijalizaciju.
Primarna socijalizacija se odvija od rođenja do 4. godine života, kad dijete uči u svojoj obitelji od najbližih članova, majke, oca, bake, djeda. Tijekom tog razdoblja dijete uči kako postati članom obitelji. Pomagači moraju biti svjesni da spoznaje koje su oni sami stekli u toj dobi imaju utjecaja na način na koji gledaju i procjenjuju klijente.
|
Sekundarna socijalizacija odvija se u dobi od 4. do 16. godine života. Taj drugi krug ucenja sastoji se od ucenja izvan obiteljskog doma, od vršnjaka, pri cemu utjecaj na stecena iskustva u tom razdoblju ima, na primjer, cinjenica da pojedinac odrasta u selu ili gradu, da pripada određenoj religiji, da u školi ima određene profesore. Dakle, u tom razdoblju kroz interakciju s drugim grupama uci biti clanom društva.
Tercijarna socijalizacija obuhvaća stjecanje znanja od vršnjaka, prijatelja, profesora, voditelja na poslu, vođa. To je razina socijalizacije koja permanentno traje i nikada ne završava."
Teorija primarne socijalizacije naglašava važnost socijalnih faktora, kao što su porodica, vršnjaci i škola u formiranju mlade licnosti. Proces socijalizacije je nužan za razvoj prosocijalnih ali i devijantnih normi. Socijalizacija je proces socijalnog ucenja kojim pojedinac usvaja norme ponašanja i formira se kao licnost. Odvija se tokom cijelog života, ali je u djetinjstvu i adolescenciji taj proces najintenzivniji. Socijalizacija tokom djetinjstva je osnova kasnijeg moralnog razvoja licnosti i interakcije s vršnjacima.
Osnovno polazište teorije socijalizacije je sljedeće: dok su biološke osnove ljudskog ponašanja neupitne, sva ljudska socijalna ponašanja ili njihove glavne komponente su naucene u interakciji sa socijalnom okolinom (u odnosu s ljudima koji nas okružuju). Svako društvo ima specificne izvore za ucenje socijalnih normi, a u zapadnom društvu za vrijeme kriticnog razdoblja adolescencije to su porodica, škola i grupa vršnjaka. Ova teorija ta tri izvora socijalizacije naziva primarnim, dok ostale izvore socijalizacije, kao što su susjedstvo, religijske organizacije, mediji i društvo u cjelini smatra sekundarnim. Uticaj tih sekundarnih izvora na razvoj mladog covjeka nije neposredan, već se odvija preko primarnih izvora. Adolescenti su izravno povezani sa svakim od ova tri primarna izvora socijalizacije i preko tih veza prenose se i usvajaju kako prosocijalne (pozitivne) tako i devijantne norme. Istovremeno, navedeni izvori socijalizacije i sami su međusobno povezani.
|
|
|
|
